Politika – Energetico

BiH počinje uvoziti zemni plin iz Rusije

Ministar zaštite okoliša i prirode Slaven Dobrović dobio je od Europske komisije “zeleno svjetlo” za okvir novog Plana gospodarenja otpadom za razdoblje od 2016. do 2022. a time i za unaprjeđenje postojećeg sustava koji se bazira na prethodnom Planu i izgradnji 13 centara za gospodarenje otpadom koji bi godišnje stvorili od 500 do 1000 kuna dodatnih komunalnih troškova po kućanstvu.

“Unaprjeđenje sustava gospodarenja otpadom na kojem radimo omogućit će veću financijsku i ekološku održivost sustava. Za građane to znači kvalitetniju komunalnu uslugu, prihvatljivije troškove odvoza otpada, a za poduzetnike priliku da otvore nova radna mjesta u sektoru gospodarenja otpadom”, izjavio je za Hinu ministar Dobrović.

Poručio je da će poboljšanje sustava gospodarenja otpadom omogućiti Hrvatskoj da ispuni preuzete obveze Europske unije, a to znači da joj neće morati plaćati kaznene penale. Ministar je podsjetio i na zakonsku obvezu gradova i općina da građanima omoguće odvojeno prikupljanje otpada. Gradovi i općine dužni su stvoriti sustav koji će poticati građane na odvojeno prikupljanje otpada, istaknuo je Dobrović.

Orešković najavio manje poreze za obnovljive izvore energije

Nova američka energetska politika

Njemačka protiv neracionalne potrošnje

Italija glasuje na referendumu o svojim offshore platformama

Više od 50 milijuna Talijana pozvano je da se u nedjelju izjasni na referendumu, delikatnom za vladu Mattea Renzija, oko trajanja eksploatacije nafte i plina iz priobalnih crpilišta od kojih su neka na manje od dva kilometra od talijanske obale.

Glasački uredi otvoreni su u 7 sati a zatvorit će se u 23 sata.

Već tjednima traje rasprava između zaštitnika okoliša, poslovnog svijeta i vlade, oko toga koliko vremena naftne kompanije mogu crpiti na moru, na priobalnim platformama, crpilištima smještenima na manje od 12 nautičkih milja (22 kilometara) od talijanskih plaža.

Izglasavanje “ne” u nedjelju omogućilo bi naftnim tvrtkama, prvenstveno talijanskoj energetskoj tvrtki Eni da koristi crpilišta do njihova iscrpljenja, kao što predviđa novi zakon koji je stupio na snagu u siječnju. Izglasavanje “da” značilo bi ukidanje zakona i vraćanje ograničenoj eksploataciji u trajanju predviđenom koncesijom koja istječe, ovisno o lokaciji, između 2018. i 2034.

Brojni komentatori ocijenili su da bi formulacija pitanja koje nameće izglasavanje “da” ako ste protiv, moglo zbuniti brojne birače.

Renzi je pozvao na apstinenciju. Ako se kvorum od 50 posto sudjelovanja ne dosegne, referendum bi ostao mrtvo slovo na papiru.

Sirova nafta: Utjecaji na cijenu od Dohe i Kuvajta do SAD-a

Štrajk u Kuvajtu pomogao je oporavku cijene sirove nafte tipa Brent na gotovo 45 dolara za barel, nakon što su osramoćeni ministri zaduženi za naftu napustili sastanak u Dohi bez ikakvog dogovora. Fokus je tako vrlo brzo prešao s prekomjerne proizvodnje i cjenovnog rata na najnoviji neželjeni poremećaj u isporuci nafte na globalno tržište, još jedan u nizu u proteklih nekoliko mjeseci koji je, uz smanjenu proizvodnju u SAD-u, potaknuo oporavak cijene sirove nafte i privukao ulagače, poručuje Ole Hansen, rukovoditelj za robna tržišta u Saxo banci.

“Stalne promjene cijene u oba smjera rezultat su nekoliko faktora, a važno je istaknuti da rastu cijene doprinosi već započeti rebalans među proizvođačima s visokim troškovima u SAD-u i Kanadi jer su primorani smanjivati proizvodnju. Ujedno, globalna potražnja polako i sigurno raste, pa potiče rast cijene, u kombinaciji s usporavanjem vađenja nafte u zemljama izvan Opec saveza“, nabraja Hansen i dodaje da su rezovi u kapitalnim troškovima, mjereni u milijardama dolara, doveli tržište u situaciju da će se težište prebaciti s prekomjerne isporuke u nedostatak nafte i time veću potražnju. Štrajk u Kuvajtu bio je pak samo kratkotrajna epizoda zbog koje se zaustavila isporuka na globalnu scenu više od 1,5 milijuna barela sirove nafte dnevno.

S druge strane, cijenu Brent nafte svakako će kočiti povećanje proizvodnje iz Irana i to u bržem ritmu no što se to očekivalo te stabilizirana Libija. Iz Libije je naime inače dolazilo oko 1,6 milijuna barela dnevno, a to se spustilo na oko 300 tisuća barela sirove nafte, no predviđanja su da će se Libija brzo vratiti na tu svoju nekadašnju prosječnu proizvodnju. Propali sastanak u Dohi ujedno bi mogao značiti da se promijenila struktura moći u Saudijskoj Arabiji pri čemu će onda porasti utjecaj politike na cijenu nafte. U slučaju da Saudijska Arabija usmjeri svoje ‘naftno oružje’ na Iran i započne s povećanjem proizvodnje, što su prijetnje koje su se mogle čuti ovih dana, ne može se isključiti povratak cijene na niskih 30 dolara za barel, smatra Hansen.

“Rekordne duge špekulativne pozicije za Brent naftu mogu kratkoročno značajno negativno utjecati na cijenu ako se dogode situacije da ulagači moraju brzo smanjiti izloženost. Također, situacija s propalom kontango taktikom s jedne je strane razveselila ulagače jer im je smanjila pritisak u držanju dugih pozicija, ali bi mogla dovesti do povećanja količine nafte na tržištu jer su propale kombinacije s držanjem zaliha“, kaže Hansen i pojašnjava da je šestomjesečni kontango, odnosno razlika u cijeni između prvog i šestog mjeseca na kupljenu naftu, bio 4,5 dolara u siječnju i od tada se srušio na sadašnjih minornih 1,5 dolar. Trenutno se napuštaju kombinacije s držanjem zaliha i to on i off shore ‘cash & carry’ ulagačkih kuća te se time smanjuje zasićenost na ionako prezasićenom tržištu.

Brent nafta u ovom će se kvartalu kretati između 35 i 45 dolara za barel, prije no što krene prema gore u drugoj polovici godine, do 50 dolara na kraju godine, predviđaju iz Saxo banke i podsjećaju na potražnju ulagača za naftom i, osim ako se dogode neki izazovi u kratkoročnim prognozama, trgovanje će se zadržati na navedenim razinama. Izvještaji ureda Energy Information Administration pri tome su jedan od ključnih parametara za odluke o trgovanju, smatra Hansen.

Ne smije se zaboraviti i na faktor rizika da cijena poraste dovoljno da ponovno dođe do novog poremećaja na tržištu pri čemu je važan mogući oporavak gospodarstava u Sjevernoj Americi i stabilizacija njihove, sada smanjene, proizvodnje, pa će se time ponovno povećati isporuke na globalno tržište, podsjeća glavni čovjek za analizu trgovanja naftom u danskoj investicijskoj banci.

Autor: © Portal croenergo.eu (T.M.) / ENERGO MEDIA SERVIS

Javna rasvjeta i pametni gradovi: Moguće je i bez zaduživanja gradova i općina!

Teško je istaknuti poseban društveno opravdani razlog zašto se u Hrvatskoj od 127 gradova i 428 općina odnosno 555 jedinica lokalne samouprave tek njih 10-ak upustilo u projekte rekonstrukcije javne rasvjete, odnosno, projekte tzv. pametnih gradova kao cjelovito rješenje pametnog zadovoljavanja suvremenih javnih potreba. Jedan od razloga svakako je što lokalni javni menadžment nema dovoljno informacija o mogućnostima primjene suvremenih alternativnih modela koji omogućuju investicije izvan javnog duga. Kako bismo ih potaknuli na provedbu takvih projekata, za čiju provedbu u Republici Hrvatskoj postoji kvalitetan i pouzdan zakonski okvir (Zakon o prostornom uređenju, Zakon o gradnji, Zakon o energetskoj učinkovitosti, Zakon o javno-privatnom partnerstvu, Zakon o komunalnom gospodarstvu, Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja i drugim zakonima i uredbama), odlučili smo se među stručnjacima istražiti koje im se sve opcije stoje na raspolaganju.

Kada se govori o investiranju u sustav javne rasvjete onda se misli na dva moguća modela provedbe. Prvi je tzv. tradicionalni model odnosno model “klasične” javne nabave u kojem naručitelj traži najpovoljnijeg izvoditelja radova i isporučitelja opreme. Drugi model je model javno-privatnog partnerstva o kojem se u medijima govori malo te, kako kažu naši sugovornici, ima izrazito negativan predznak. Međutim, takav stav proizlazi iz nedovoljnog poznavanja tržišta, projekata i same prakse provedbe takvog modela. Laički rečeno, riječ je o modelu u kojem javni partner traži najpovoljnijeg pružatelja usluge, dakle privatnog partnera. Javno-privatno partnerstvo, konkretno u provedbi projekata rekonstrukcije sustava javne rasvjete, jest i jedno od najprihvatljivijih rješenja koja bi mogla značajno ubrzati provedbu projekata iz područja energetske učinkovitosti, a u prilog tomu idu i značajne razlike u odnosu na spomenuti tradicionalni model.

Tako se u modelu javno-privatnog partnerstva u izračun vrijednosti nabave uzimaju ukupni životni troškovi, dok se kod tradicionalnog modela u izračun uzimaju kapitalni troškovi. Osim toga, naručitelj definira standarde javne usluge i traži najpovoljnijeg izvršitelja koji će te standarde isporučiti uz najmanje ukupne životne troškove. U ugovornom razdoblju, nakon što se sustav javne rasvjete stavi u funkciju, naručitelj (odnosno, automatizirani sustav) kontinuirano mjeri isporučeni standard javne usluge i plaća samo isporučeni standard usluge. Naknada na osnovu javno-privatnog partnerstva ne predstavlja zaduženje, već tekući proračunski trošak, tj. trošak isporučene usluge. Ukupan iznos naknada koju naručitelj može ugovoriti definiran je člankom 89. Zakona o proračunu i iznosi 25% prihoda prethodne godine umanjeno za kapitalne rashode. Naručitelj počinje plaćati naknadnu na osnovu javno-privatnog partnerstva tek kada se sustav javne rasvjete stavi u stanje pune funkcionalnosti.

Važno je naglasiti i to kako instrumenti osiguranja plaćanja naknade na osnovu javno-privatnog partnerstva koju daje naručitelj, primjerice zadužnica, ne predstavljaju zaduženje. U svrhu provedbe projekata javno-privatnog partnerstva, u konkretnom slučaju javne rasvjete, odabrani ponuditelj osniva društvo posebne namjene koje postaje stvarni izvršitelj (privatni partner) u provedbi projekata, a provedba projekta posredstvom toga društva osigurava naručitelja i kreditore od financijskih neprilika matičnih društava – društava odabranih ponuditelja. Sva sredstva potrebna za namirenje ukupnih životnih troškova, dakle izgradnje, operativnih, zamjene istrošenih materijala, upravljanja, financijski i slično, osigurava u cijelosti privatni partner, a po isteku ugovora o javno-privatnog partnerstvu vrši se prijenos vlasništva u korist naručitelja. U modelu javno-privatnog partnerstva moguće je pod istim uvjetima kao i kod tradicionalnog modela koristiti subvencije poput subvencija koje dodjeljuje Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Projekte rekonstrukcije javne rasvjete nužno je provoditi i u prilog tomu idu ciljevi koji se time ostvaruju: smanjenje troškova za energiju i održavanje, zaštita od svjetlosnog onečišćenja, podizanje standarda javnih usluga te mogućnost jednostavne integracije s ostalom infrastrukturom koju u konačnici sadrže tzv. pametni gradovi. Kako bi se ti ciljevi ostvarili, nužno je da gradovi i općine osim njih prepoznaju i prednosti javno-privatnog partnerstva tj. takvog modela ulaganja kojim sve te ciljeve mogu ostvariti na optimalan način. Prednosti takvog modela su mnogobrojne, no najvažnije je da naručitelj dobiva najbolju vrijednost za svoj novac, da mu pripremu projekta provodi stručna osoba (savjetnik) po modelu “ključ-u-ruke”, da djeluje unutar zakonski reguliranog modela, da se neće zadužiti, da za njega nema rizika tj. da kompletan rizik preuzima privatni partner, da uslugu plaća tek po isporuci, da na takav način podiže standard javne usluge, da ima otvorenu mogućnost sufinanciranja projekta te da se troškovi pripreme projekta prenose na privatnog partnera. Naravno, realizacijom projekta javne rasvjete u okviru koncepta pametnih gradova, stvara se značajna društvena korist cijele zajednice.

Sam postupak pripreme projekta rekonstrukcije javne rasvjete kroz model javno-privatnog partnerstva u svojoj je biti prilično jednostavan. Naručitelj bi trebao identificirati potrebu za investiranje u sustav javne rasvjete. U skladu s propisima iz područja javno-privatnog partnerstva odabire savjetnika za poslove pripreme projekta, a trošak u tom smislu se prenosi na privatnog partnera. Izrađenu dokumentaciju naručitelj treba dostaviti Agenciji za investicije i konkurentnost na ocjenu i odobrenje te po odobrenju provesti postupak odabira najpovoljnijeg privatnog partnera. Nakon provedenog postupka, s odabranim privatnim partnerom se zaključuje ugovor o javno-privatnog partnerstvu. Potom se izvode radovi u sustavu javne rasvjete i nakon dovršetka započinje se s isporukom ugovorenih standarda, a s isporukom standarda, tj. usluge rasvjetljavanja javnih površina, i plaćanje javnog partnera. Za vrijeme trajanja ugovora naručitelj kontinuirano mjeri isporučeni standard i plaća samo isporučeni standard. Po okončanju ugovora izvršitelj prenosi sustav javne rasvjete u vlasništvo naručitelja na samostalno upravljanje.

Hrvatska jedna od ključnih država u aktivnostima poticanja održive gradnje

Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) i Europska mreža Svjetskog savjeta za zelenu gradnju (WGBC) potpisali su u srijedu na 12. međunarodnoj konferenciji o nekretninama sporazum o razumijevanju i suradnji za projekte zelene/održive gradnje, u čemu će Hrvatska imati jednu od važnijih uloga u cijeloj Europi.

“Hrvatska će biti jedna od ključnih država u aktivnostima EBRD-a za zelenu ili održivu gradnju te energetsku učinkovitost i smanjenje emisija ugljika“, izjavila je nakon potpisivanja direktorica EBRD-ovog sektora nekretnina i turizma Claudia Pendred na konferenciji o nekretninama.

Tu konferenciju u zagrebačkom hotelu Esplanade u srijedu i četvrtak organizira tvrtka Filipović savjetovanje s oko 400 domaćih i stranih sudionika, među kojima je na otvaranju i potpisivanju sporazuma bio i ministar graditeljstva i prostornog uređenja Lovro Kuščević.

Važnost Hrvatske u tom projektu označio je i drugi potpisnik sporazuma, direktor za Europu WGBC-a James Drinkwater naglasivši da je zelena gradnja velik globalni pokret u kojem Hrvatska ima vrlo važnu ulogu u regiji i šire u Europi te su stoga izabrali Zagreb za mjesto potpisivanja sporazuma s EBRD-om, koji donosi okvir za poticanje održive gradnje u 16 država Europe u kojima djeluju te institucije.

U sklopu te suradnje usuglasili su i akcijski plan za ovu godinu u kojem će upravo Hrvatska biti prva država s kojom će se surađivati i to putem Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju, što će uključivati i suradnju u financiranju komponenti hrvatske energetske strategije za obnovu zgrada kroz projekt Build Upon koji je dio šireg europskog projekta iz programa Horizon 2020.

“Time će EBRD uz ostalo pridonijeti rješavanju problema nedovoljne ponude modernih, energetski učinkovitih i komercijalnih nekretnina u regiji i zemljama u kojima djeluje s ciljem da do 2020. za to područje poveća financiranje zelenih projekata na oko 40 posto svojih godišnjih ulaganja“, istaknuli su još Pendred i Vlaho Kojaković iz EBRD-a koji je dodao i da je zelena ekonomija općenito jako važna u aktivnostima EBRD-a u svih 36 zemalja u kojima djeluje.

Napominjući kako EBRD daje veliku važnost zelenim i projektima energetske učinkovitosti i u Hrvatskoj, direktorica EBRD-a za Hrvatsku i Sloveniju Vedrana Jelušić Kašić iznijela je da je EBRD do sada u 25 takvih projekata u Hrvatskoj uložio oko 380 milijuna eura te da su time u dvije godine već postignute velike uštede energije i smanjenje emisije ugljika.

“EBRD je krajem prošle godine za projekte energetske učinkovitosti u Hrvatskoj izdvojio 60 milijuna eura, a program za to, što ćemo i kako raditi, predstavit ćemo 4. svibnja“, najavila je Jelušić Kašić.

Predsjednica Upravnog odbora Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju Petra Škevin najavila je da će ubuduće biti dosta aktivnosti na pripremi projektne dokumentacije za održivu gradnju i energetsku učinkovitost, kao i da će jedan od prvih konkretnih projekata biti za središte Splita.

Hoćete vrećicu? Odsad to košta diljem Europske unije!

Od 1. travnja je na snagu trebala stupiti smjernica Europske unije po kojoj 60% plastičnih vrećica u kojima trgovine pakiraju robu mušterijama moraju i koštati. Za dvije godine bi se trebalo plaćati za 80% vrećica.

O ekološkoj štetnosti plastičnih vrećica jedva da je još potrebno bilo što govoriti: koliko god nisu baš osobito izdržljive ni pouzdane, materijal od kojeg su proizvedene je znatno dugovječniji od kamena egipatskih piramida. Jer ta plastika se u prirodi ne razgrađuje nego se tek rasipa u sve sitnije komadiće, sve do mikročestica koje su već preplavile vode i oceane. S tim nesretnim vrećicama se truju ili čak guše i ljudi i ptice i ribe i mnoge druge životinje – a čovjek još nije došao pameti koliko su one opasne.

U prosjeku, svaki građanin Europske unije dobije po oko 200 plastičnih vrećica godišnje. Problem je u tome što je priroda bila veoma škrta s materijalima koji bi bili vodonepropusni, a plastika bez problema drži i agresivne tekućine poput kiselina ili lužina. Ali isto tako u prosjeku i ma koliko takva vrećica bila praktično vječita, životni vijek takve vrećice kada je doista koristite kao torbu je ravno – 25 minuta. Nakon toga završava u smeću, na ovaj ili onaj način.

Europska unija je shvatila da se tu ništa neće promijeniti – sve dok se građani ne “udare po džepu“. I tako je 1.4. na snagu trebala stupiti smjernica po kojoj najmanje 60% takvih plastičnih vrećica mora nešto koštati. Za dvije godine se taj postotak treba povisiti na 80%. Cilj EU-a je da se broj vrećica po glavi stanovnika do 2020. smanji na 90, a već 2025. trebalo bi biti manje od 40 plastičnih vrećica po stanovniku godišnje. Ta metoda funkcionira: u doba besplatnih vrećica u Irskoj je bilo 328 vrećica po glavi stanovnika godišnje. Nakon što su počele koštati 22 centa po komadu, broj je opao na – 16 komada godišnje!

Doduše, to su tek smjernice i članicama je ostavljeno da same odluče kako će to točno provesti. Njemačka zapravo nije osobito velik potrošač plastičnih vrećica i s oko 70 vrećica po stanovniku godišnje je daleko ispod nekih drugih zemalja, osobito onih s juga Europe. Ali i tu su mnogi trgovački koncerni već počeli s naplatom: Tschibo bilo kakvu vrećicu naplaćuje 20 centi, drogerije dm i Rosmann također već samo prodaju vrećice, od 1. ožujka to čini koncern Karstadt, a od 1.4. s naplatom je počeo i lanac trgovina odjeće C&A.

Ali problem je u tome što postoje goleme razlike između pojedinih sektora po tome koliko su im vrećice doista potrebne. Krovna udruga koja okuplja oko 22 tisuće apoteka u Njemačkoj lako je pristala preporučiti svojim članicama da prestanu dijeliti besplatne vrećice: tih par kutija s pilulama koje se tamo prodaju lako se mogu strpati u džep ili ručnu torbicu. Slično je i s trgovinama uz benzinske crpke jer tamo mušterije tek rijetko kupuju veći broj artikala.

Ali upravo sektor mode ima najviše problema s odustankom od besplatnih najlonskih vrećica. “Moda se najčešće kupuje spontano“, objašnjava Axel Augustin iz Udruge njemačkih trgovaca tekstilom. Drugim riječima, kad se ide “po spizu” u trgovinu, svatko pametan može uzeti torbu za kupovinu. Ali ako mu se u gradu dopadne zimski kaput ili odijelo, tko će sa sobom “za svaki slučaj” nositi takvu torbetinu da kupljeno onda i stane u nju? Zato 40% trgovaca tekstilom želi, barem za sada, ostati kod besplatnih najlonskih vrećica.

Naravno da se u svim sektorima razmišlja o alternativi, prije svega papirnatim vrećicama. Osobito kod tekstila doista nije toliko važno je li vrećica vodonepropusna pa da onda mora biti od plastike. Ali i tu nije baš sve idealno, upozoravaju zaštitari okoliša: i na papirnate vrećice se onda tiskaju uzorci i farbaju bojama koje su daleko od ekološki prihvatljivih. A ako neki lanac još želi papirnate vrećice sjajne površine – onda je to isto kao da se ostalo kod plastike. Jer taj sjajni, “glancavi” završni sloj papirnate vrećice zapravo je posve tanak sloj plastike i opet smo na početku problema.

Povrh toga taj “križarski” rat Europske unije protiv najlonskih vrećica je možda donekle koristan – ali posve uzaludan i besmislen obzirom na masu plastike koja također odmah dospijeva u smeće. Sjetimo se i pakiranja i zaštitnih folija na voću, povrću i mesu u samoposlugama, pravom moru plastične ambalaže kad kupimo neki električni aparat ili tek samo jednu košulju. Ali najlonske vrećice su toliko raširene da su ih primijetili čak i europski političari. Zato sad to moramo plaćati.

I Mitsubishi priznao lažiranje podataka o emisiji štetnih plinova

Tokio, 20. travnja 2016. – Japanski proizvođač vozila Mitsubishi Motors Corp priznao je da je lažirao podatke s testova o učinkovitosti goriva kako bi poboljšao razine emisije štetnih plinova, zbog čega su mu u srijedu cijene dionica potonule 15 posto, izbrisavši u samo jednom danu 1,2 milijarde dolara njegove tržišne kapitalizacije.

Predsjednik uprave tog šestog po veličini japanskog proizvođača vozila, Tetsuro Aikawa izrazio je žaljenje na novinskoj konferenciji u Tokiju, zbog tog najvećeg skandala u Mitsubishi Motorsu od prikrivanja kvarova prije jednog desetljeća.

Cijena dionice te kompanije na Tokijskoj burzi potonula je u srijedu za više od 15 posto, na 733 jena, zabilježivši tako najveći dnevni pad u zadnjih gotovo 12 godina.

U 2000. godini Mitsubishi je priznao da je prikrivao podatke o sigurnosti i pritužbe potrošača. Četiri godine kasnije priznao je probleme, koji su se protezali zadnjih nekoliko desetljeća. To je tada bio najgori skandal vezan za povlačenje vozila u Japanu.

Kompanija je u srijedu objavila da je lažiranjem testova bilo obuhvaćeno 625.000 vozila, proizvedenih od sredine 2013., među kojima je eK mini-wagon i 468.000 sličnih vozila koje je radio za Nissan. Najavila je i da će prestati proizvoditi i prodavati ta vozila te da je osnovala nezavisni panel koji će provesti istragu.

Lani je Mitsubishi prodao nešto više od milijun vozila.

Mitsubishi je prvi japanski proizvođač vozila koji je izvijestio o lažiranju podataka vezanih uz testove o učinkovitosti goriva nakon što je prošle godine Volkswagen priznao da je lažirao podatke o emisiji u SAD-u i drugdje.

Južnokorejski Hyundai Motor i njegova podružnica Kia Mortors pristali su 2014. oplatiti 350 milijuna dolara kazne američkoj vladi zbog varanja na testovima emisija, a također su morali podmiriti i zahtjeve vlasnika vozila.