Teško je istaknuti poseban društveno opravdani razlog zašto se u Hrvatskoj od 127 gradova i 428 općina odnosno 555 jedinica lokalne samouprave tek njih 10-ak upustilo u projekte rekonstrukcije javne rasvjete, odnosno, projekte tzv. pametnih gradova kao cjelovito rješenje pametnog zadovoljavanja suvremenih javnih potreba. Jedan od razloga svakako je što lokalni javni menadžment nema dovoljno informacija o mogućnostima primjene suvremenih alternativnih modela koji omogućuju investicije izvan javnog duga. Kako bismo ih potaknuli na provedbu takvih projekata, za čiju provedbu u Republici Hrvatskoj postoji kvalitetan i pouzdan zakonski okvir (Zakon o prostornom uređenju, Zakon o gradnji, Zakon o energetskoj učinkovitosti, Zakon o javno-privatnom partnerstvu, Zakon o komunalnom gospodarstvu, Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja i drugim zakonima i uredbama), odlučili smo se među stručnjacima istražiti koje im se sve opcije stoje na raspolaganju.
Kada se govori o investiranju u sustav javne rasvjete onda se misli na dva moguća modela provedbe. Prvi je tzv. tradicionalni model odnosno model “klasične” javne nabave u kojem naručitelj traži najpovoljnijeg izvoditelja radova i isporučitelja opreme. Drugi model je model javno-privatnog partnerstva o kojem se u medijima govori malo te, kako kažu naši sugovornici, ima izrazito negativan predznak. Međutim, takav stav proizlazi iz nedovoljnog poznavanja tržišta, projekata i same prakse provedbe takvog modela. Laički rečeno, riječ je o modelu u kojem javni partner traži najpovoljnijeg pružatelja usluge, dakle privatnog partnera. Javno-privatno partnerstvo, konkretno u provedbi projekata rekonstrukcije sustava javne rasvjete, jest i jedno od najprihvatljivijih rješenja koja bi mogla značajno ubrzati provedbu projekata iz područja energetske učinkovitosti, a u prilog tomu idu i značajne razlike u odnosu na spomenuti tradicionalni model.
Tako se u modelu javno-privatnog partnerstva u izračun vrijednosti nabave uzimaju ukupni životni troškovi, dok se kod tradicionalnog modela u izračun uzimaju kapitalni troškovi. Osim toga, naručitelj definira standarde javne usluge i traži najpovoljnijeg izvršitelja koji će te standarde isporučiti uz najmanje ukupne životne troškove. U ugovornom razdoblju, nakon što se sustav javne rasvjete stavi u funkciju, naručitelj (odnosno, automatizirani sustav) kontinuirano mjeri isporučeni standard javne usluge i plaća samo isporučeni standard usluge. Naknada na osnovu javno-privatnog partnerstva ne predstavlja zaduženje, već tekući proračunski trošak, tj. trošak isporučene usluge. Ukupan iznos naknada koju naručitelj može ugovoriti definiran je člankom 89. Zakona o proračunu i iznosi 25% prihoda prethodne godine umanjeno za kapitalne rashode. Naručitelj počinje plaćati naknadnu na osnovu javno-privatnog partnerstva tek kada se sustav javne rasvjete stavi u stanje pune funkcionalnosti.
Važno je naglasiti i to kako instrumenti osiguranja plaćanja naknade na osnovu javno-privatnog partnerstva koju daje naručitelj, primjerice zadužnica, ne predstavljaju zaduženje. U svrhu provedbe projekata javno-privatnog partnerstva, u konkretnom slučaju javne rasvjete, odabrani ponuditelj osniva društvo posebne namjene koje postaje stvarni izvršitelj (privatni partner) u provedbi projekata, a provedba projekta posredstvom toga društva osigurava naručitelja i kreditore od financijskih neprilika matičnih društava – društava odabranih ponuditelja. Sva sredstva potrebna za namirenje ukupnih životnih troškova, dakle izgradnje, operativnih, zamjene istrošenih materijala, upravljanja, financijski i slično, osigurava u cijelosti privatni partner, a po isteku ugovora o javno-privatnog partnerstvu vrši se prijenos vlasništva u korist naručitelja. U modelu javno-privatnog partnerstva moguće je pod istim uvjetima kao i kod tradicionalnog modela koristiti subvencije poput subvencija koje dodjeljuje Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.
Projekte rekonstrukcije javne rasvjete nužno je provoditi i u prilog tomu idu ciljevi koji se time ostvaruju: smanjenje troškova za energiju i održavanje, zaštita od svjetlosnog onečišćenja, podizanje standarda javnih usluga te mogućnost jednostavne integracije s ostalom infrastrukturom koju u konačnici sadrže tzv. pametni gradovi. Kako bi se ti ciljevi ostvarili, nužno je da gradovi i općine osim njih prepoznaju i prednosti javno-privatnog partnerstva tj. takvog modela ulaganja kojim sve te ciljeve mogu ostvariti na optimalan način. Prednosti takvog modela su mnogobrojne, no najvažnije je da naručitelj dobiva najbolju vrijednost za svoj novac, da mu pripremu projekta provodi stručna osoba (savjetnik) po modelu “ključ-u-ruke”, da djeluje unutar zakonski reguliranog modela, da se neće zadužiti, da za njega nema rizika tj. da kompletan rizik preuzima privatni partner, da uslugu plaća tek po isporuci, da na takav način podiže standard javne usluge, da ima otvorenu mogućnost sufinanciranja projekta te da se troškovi pripreme projekta prenose na privatnog partnera. Naravno, realizacijom projekta javne rasvjete u okviru koncepta pametnih gradova, stvara se značajna društvena korist cijele zajednice.
Sam postupak pripreme projekta rekonstrukcije javne rasvjete kroz model javno-privatnog partnerstva u svojoj je biti prilično jednostavan. Naručitelj bi trebao identificirati potrebu za investiranje u sustav javne rasvjete. U skladu s propisima iz područja javno-privatnog partnerstva odabire savjetnika za poslove pripreme projekta, a trošak u tom smislu se prenosi na privatnog partnera. Izrađenu dokumentaciju naručitelj treba dostaviti Agenciji za investicije i konkurentnost na ocjenu i odobrenje te po odobrenju provesti postupak odabira najpovoljnijeg privatnog partnera. Nakon provedenog postupka, s odabranim privatnim partnerom se zaključuje ugovor o javno-privatnog partnerstvu. Potom se izvode radovi u sustavu javne rasvjete i nakon dovršetka započinje se s isporukom ugovorenih standarda, a s isporukom standarda, tj. usluge rasvjetljavanja javnih površina, i plaćanje javnog partnera. Za vrijeme trajanja ugovora naručitelj kontinuirano mjeri isporučeni standard i plaća samo isporučeni standard. Po okončanju ugovora izvršitelj prenosi sustav javne rasvjete u vlasništvo naručitelja na samostalno upravljanje.
