Od 1. travnja je na snagu trebala stupiti smjernica Europske unije po kojoj 60% plastičnih vrećica u kojima trgovine pakiraju robu mušterijama moraju i koštati. Za dvije godine bi se trebalo plaćati za 80% vrećica.
O ekološkoj štetnosti plastičnih vrećica jedva da je još potrebno bilo što govoriti: koliko god nisu baš osobito izdržljive ni pouzdane, materijal od kojeg su proizvedene je znatno dugovječniji od kamena egipatskih piramida. Jer ta plastika se u prirodi ne razgrađuje nego se tek rasipa u sve sitnije komadiće, sve do mikročestica koje su već preplavile vode i oceane. S tim nesretnim vrećicama se truju ili čak guše i ljudi i ptice i ribe i mnoge druge životinje – a čovjek još nije došao pameti koliko su one opasne.
U prosjeku, svaki građanin Europske unije dobije po oko 200 plastičnih vrećica godišnje. Problem je u tome što je priroda bila veoma škrta s materijalima koji bi bili vodonepropusni, a plastika bez problema drži i agresivne tekućine poput kiselina ili lužina. Ali isto tako u prosjeku i ma koliko takva vrećica bila praktično vječita, životni vijek takve vrećice kada je doista koristite kao torbu je ravno – 25 minuta. Nakon toga završava u smeću, na ovaj ili onaj način.
Europska unija je shvatila da se tu ništa neće promijeniti – sve dok se građani ne “udare po džepu“. I tako je 1.4. na snagu trebala stupiti smjernica po kojoj najmanje 60% takvih plastičnih vrećica mora nešto koštati. Za dvije godine se taj postotak treba povisiti na 80%. Cilj EU-a je da se broj vrećica po glavi stanovnika do 2020. smanji na 90, a već 2025. trebalo bi biti manje od 40 plastičnih vrećica po stanovniku godišnje. Ta metoda funkcionira: u doba besplatnih vrećica u Irskoj je bilo 328 vrećica po glavi stanovnika godišnje. Nakon što su počele koštati 22 centa po komadu, broj je opao na – 16 komada godišnje!
Doduše, to su tek smjernice i članicama je ostavljeno da same odluče kako će to točno provesti. Njemačka zapravo nije osobito velik potrošač plastičnih vrećica i s oko 70 vrećica po stanovniku godišnje je daleko ispod nekih drugih zemalja, osobito onih s juga Europe. Ali i tu su mnogi trgovački koncerni već počeli s naplatom: Tschibo bilo kakvu vrećicu naplaćuje 20 centi, drogerije dm i Rosmann također već samo prodaju vrećice, od 1. ožujka to čini koncern Karstadt, a od 1.4. s naplatom je počeo i lanac trgovina odjeće C&A.
Ali problem je u tome što postoje goleme razlike između pojedinih sektora po tome koliko su im vrećice doista potrebne. Krovna udruga koja okuplja oko 22 tisuće apoteka u Njemačkoj lako je pristala preporučiti svojim članicama da prestanu dijeliti besplatne vrećice: tih par kutija s pilulama koje se tamo prodaju lako se mogu strpati u džep ili ručnu torbicu. Slično je i s trgovinama uz benzinske crpke jer tamo mušterije tek rijetko kupuju veći broj artikala.
Ali upravo sektor mode ima najviše problema s odustankom od besplatnih najlonskih vrećica. “Moda se najčešće kupuje spontano“, objašnjava Axel Augustin iz Udruge njemačkih trgovaca tekstilom. Drugim riječima, kad se ide “po spizu” u trgovinu, svatko pametan može uzeti torbu za kupovinu. Ali ako mu se u gradu dopadne zimski kaput ili odijelo, tko će sa sobom “za svaki slučaj” nositi takvu torbetinu da kupljeno onda i stane u nju? Zato 40% trgovaca tekstilom želi, barem za sada, ostati kod besplatnih najlonskih vrećica.
Naravno da se u svim sektorima razmišlja o alternativi, prije svega papirnatim vrećicama. Osobito kod tekstila doista nije toliko važno je li vrećica vodonepropusna pa da onda mora biti od plastike. Ali i tu nije baš sve idealno, upozoravaju zaštitari okoliša: i na papirnate vrećice se onda tiskaju uzorci i farbaju bojama koje su daleko od ekološki prihvatljivih. A ako neki lanac još želi papirnate vrećice sjajne površine – onda je to isto kao da se ostalo kod plastike. Jer taj sjajni, “glancavi” završni sloj papirnate vrećice zapravo je posve tanak sloj plastike i opet smo na početku problema.
Povrh toga taj “križarski” rat Europske unije protiv najlonskih vrećica je možda donekle koristan – ali posve uzaludan i besmislen obzirom na masu plastike koja također odmah dospijeva u smeće. Sjetimo se i pakiranja i zaštitnih folija na voću, povrću i mesu u samoposlugama, pravom moru plastične ambalaže kad kupimo neki električni aparat ili tek samo jednu košulju. Ali najlonske vrećice su toliko raširene da su ih primijetili čak i europski političari. Zato sad to moramo plaćati.
